Damir Urban: Moj tempo je drugačiji od tempa ovoga svijeta

Reading Time: 5 minutes

Proglašenje pjesme “Iskra” grupe Urban&4 pjesmom godine na ovogodišnjem Porinu, potaklo me da zagrabim u svoju arhivu i da iskopam ovaj razgovor s Damirom Urbanom, u kojem smo se dotakli i te pjesme.

Damira Urbana intervjuirala sam nekoliko puta. Svaki taj intervju bio je za radio, stoga su pitanja bila prilagođena slušateljima. Nisam baš imala priliku voditi neki dublji razgovor, jer forma i predviđeno trajanje priloga to često ne dopuštaju. Osim toga, kada intervjuiram ljude za radio, ponekad to činim u situaciji kada se osoba s kojom razgovaram ne može opustiti. Katkad se intervju vodi prije koncerta, pa su sugovorniku misli više fokusirane na koncert nego na razgovor, ili smo možda na nekoj konferenciji za medije gdje sam tek jedna u nizu, a svi mi postavljamo više-manje slična pitanja, pa se entuzijazam mog sugovornika ili sugovornice izliže dok dođem na red.

Zašto ovo pišem? Zato što mi se s Damirom Urbanom, nakon njegova drugog koncerta koji je s „Četvorkom“ održao prošle godine u Tvornici kulture, desila jedna sretna anomalija. Premda moja pitanja nisu bila ludo inspirativna, priznajem, nešto se desilo što je mog sugovornika potaklo da govori možda i više no što je namjeravao. Otišao je dublje i bez moje prevelike pomoći, barem što se postavljenih pitanja tiče. Kasnije je komentirao da sam ga „pustila“ da priča i nisam ga prekidala. Nekako mi se čini da to i je poanta intervjua, ali to je pak druga tema.

Velika mi je želja bila objaviti intervju s Damirom Urbanom na ovome blogu, jer – što je Mala truba bez Urbana? Ovog sam se razgovora sjetila čim je na ovogodišnjoj dodjeli glazbene nagrade Porin „Iskra“ Urbana&4 proglašena pjesmom godine (za glazbenu povijest važno je napomenuti da je dobila nagradu i kao najbolja izvedba grupe s vokalom). „Iskra“ je nedvojbeno moja osobna pjesma prošle godine, jedina domaća pjesma objavljena 2019. godine koja me ganula do suza i koja me inspirira svaki put kad ju čujem. Zato, hvala Damiru Urbanu na glazbi i hvala na ovome razgovoru koji smo vodili nakon koncerta u Tvornici, a dok smo ga počinjali iz garderobe smo čuli kako ekipa koja je ostala u „malom pogonu“ uglas pjeva „Svijet za nas“.

 

Kako je bilo na koncertu večeras? Kako je bilo na pozornici?

Meni je bilo predivno. Nekad moj osjećaj nije isti kao publici. Nekad se dogodi da se mi opustimo i moguće je da pretjeraš. Međutim, teško je odvagati. To sam pokušao ljudima na neki način i objasniti na koncertu. S jedne strane svi žele od tebe da budeš svoj, da radiš ono što želiš, na način kako ti to želiš. Ne žele od tebe nekakvu izmišljotinu, ne žele da im podilaziš, nego žele tebe kakav jesi. S druge strane, ne žele da si pod stresom, žele da si opušten – što opušteniji, to bolje – i da, po mogućnosti, budeš „unutra“ u tome što radiš. E sad, što se dogodi? Ti sve to zapravo ispoštuješ, ne zato što njima želiš napraviti uslugu, nego zato što takav jesi i tako radiš. I svi oni to načelno podržavaju, međutim svi bi zapravo htjeli da ipak igraš po nekakvih pravilima (smijeh), a teško je naći granicu. Teško je naći granicu da se čovjek opusti, da bude svoj, da se osjećaš kao doma, a usput da budeš i profesionalan i točan… To je nemoguće.

Dva dana u Tvornici – to je već postala tradicija. Koja je ovo godina zaredom da imamo „Urbanovo“ u Tvornici?

Ne znam. Mi još znamo doći u Zagreb [tijekom godine, op. a.], u neki manji klub ili na nekakav drugačiji koncert, kao što je bilo s Filharmonijom. I onda su mi jedne godine rekli: „Gledaj, sviraš sto puta ovdje, stvarno nema smisla, umarate se bez veze. Šta nije lakše napraviti jedan Dom sportova? Isti broj ljudi tamo skupite u jednu večer, zaradite bolje pare – svima dobro.“ Probali smo, ali… Meni je bolje kad ljude vidim, kad ih razaznajem, kad znam s kime imam posla. Ja te ljude zapamtim kroz koncert. Neka od tih lica srećem često na koncertima, pa ih znam bolje. Ali, hoću ti reći, na neki način se zbližiš s tom publikom i stvarno to postane kao neka proslava, kao neko vaše druženje. Veći koncerti iziskuju od tebe neke druge stvari, što ja ovaj čas možda nisam spreman dati.

Urban&4: Div (videospot)

Na dan prvoga koncerta u Tvornici izašao je novi singl „Div“. Kako je nastao? Koja je tema pjesme?

S nekim pjesmama mislim da sam pogriješio, jer sam išao [to] govoriti… Objasnili su mi, znaš, da je medijima super da znaju neku priču, koncept, ovo-ono. I onda sam ja, bedak, nasjeo – i za neke pjesme napisao što mislim, nekakve svoje stavove o tome. S jedne strane jedan dio publike dobiješ, jer se u toj tvojoj priči prepoznaju, ali možda i jedan dio publike odbiješ. Zatvoriš im imaginaciju. Danas je nekakva ultimativna zabava – vidim po svom starijem sinu od devetnaest godina – internet igrice, to jest PlayStation ili što već. Koliko god ti misliš da si slobodan jer imaš nekog kauboja koji jaše kroz neku preriju, zapravo si limitiran. Ne može se tu desiti ne znam šta. „Slobodni ste izabrati što želite: imate A, B i C“. Znači, od slobode ni „s“. Čini mi se da nisam napravio dobru stvar. Evo, s „Divom“ sam nekako odlučio za sebe zadržati temu i o čemu točno ta pjesma govori, pa neka svatko nađe u tome što misli da treba. I svatko je u pravu. O divovima svi slušamo još od malih nogu, međutim, rijetko tko od nas je sreo diva. S druge strane, koliko god je netko div unutar društva, zbog položaja, financija, uspjeha, to je obično ujedno i usamljena osoba, koja uvijek razmišlja kime je okružena, iz kojih razloga je netko njemu blizak, da li ljudi kalkuliraju, da li mu podilaze. Želim ti reći, div je s jedne strane pojam nekakve snažne, velike, ogromne, nedostižne osobe, a s druge strane meni div zvuči nevjerojatno tužno, zvuči mi kao netko tko je usamljen, sam i tko se vjerojatno pita je li možda pogriješio u životnom izboru i jesu li stvari mogle biti drugačije.

 

Urban&4: Iskra (videospot)

Jedna od pjesama koja je po meni definitivno obilježila 2019. godinu je „Iskra“. No, čini mi se da je „Iskri“ trebalo malo vremena da nas zagrije. Izašla je na proljeće, a u radijskom eteru i na ljestvicama se „primila“ tek krajem ljeta.

Slažem se. Znaš, ja sam u jednom trenutku prestao pratiti što se događa, pogotovo na našoj sceni. Ne zato što mislim da je naša scena loša, nego zato što je ono što se meni nudi putem medija zapravo na neki način i rađeno da bude medijima zanimljivo, da bude radiofonično ili televizično ili kako već. Znači, što ja dobijem? Ono što ja mogu vidjeti je proizvod koji je zapravo ciljano rađen da se zavrti. Znači, od toga ništa. S druge strane, do drugih ne mogu baš, nažalost. Na koncerte idem i gledam, ali obično se desi da mene netko „udavi“ na tim koncertima, iz dobre namjere, naravno. Onda moram s nekime pričati umjesto da gledam koncert, pa onda nekako rađe ostanem doma. Zadnjih desetak godina sam se donekle zatvorio i imam uzak krug ljudi s kojima radim. Izgubio sam malo nit. Ono što je meni dobro, moj životni tempo i nekakva mjera koju pokušavam imati u životu u svemu što radim, moj tempo i tempo svijeta koji me okružuje; moje želje i ambicije ljudi oko mene i ta nekakva stalna želja da se ide više, naprijed, jače, i da svi zaslužuju nešto, i ta kompetitivnost – stalno biti bolji, brži, ljepši, mlađi – ja jednostavno u tome ne nalazim više niti motiva, ni uzbuđenja ni ljepote. Jednostavno, negdje smo se svijet i ja razišli, i zato treba toliko vremena. Znaš, to ti je kao kad ja uletim, iz dana koji mi je bio totalna ludnica, u kino. Nudi mi se možda remek-djelo, ali ja nemam jednostavno alate za pogledati takvu stvar. Ja tražim nešto brzo, zabavno, a sad, evo, ovaj mi nudi nekakvu pamet. Iako danas, primjećuješ, ljudi čitaju površne knjige, SMS forma je forma koja prevladava. Danas sam se baš zezao s frendom, pa sam rekao da će uskoro postojati specijalne jedinice koje se bave Thomasom Mannom. Jer ljudi neće to moći. Oni će čitati, ali više neće znati što čitaju. Vraćat će se stalno na početak rečenice i reći: „Čekaj, čekaj, pročitao sam ali nisam shvatio“, ne zato što je ta literatura teška, nego zato što je tempo pisanja, tempo misli tog čovjeka, drugačiji od tempa ovog svijeta. Da se moj „klik“ uskladi s „klikom“ svijeta, očito treba proći nekoliko mjeseci.

 

Intervju je snimljen 8. prosinca 2019. u Tvornici kulture, a emitiran 13. prosinca iste godine u emisiji „S domaće pop i rock scene“ na Prvome programu Hrvatskoga radija (HRA1). Objavljen je na blogu uz dopuštenje autora i urednika emisije, Roberta Urlića.

Tekst: Ana Hotko

Fotografija: Milica Czerny Urban