Zvonko Špišić: Treba se non-stop raditi na sebi

Reading Time: 4 minutes

On mi je oduvijek bio „kum Zvonko“. Naime, slučajnost je htjela da mi krsna kuma bude Anđela, supruga Zvonka Špišića, jednog od našeg najvećeg šansonijera. Tako je i on postao moj „kum Zvonko“.

Kao dijete, promatrala sam ga u njegovom domu na zagrebačkoj Trešnjevki, za okruglim stolom u tijesnom dnevnom boravku, često u oblaku dima i s čašom viskija ili nekog drugog pića u ruci. Dikcija mu je uvijek bila nepogrešiva, a govor „pravi zagrebački“, kako sam ja to barem doživljavala. Na licu gotovo uvijek barem naznaka osmijeha. Istodobno i gospon i fakin. Sjećam se kada mi je u vrtu, njihovoj malenoj zelenoj oazi usred grada, s ponosom pokazivao ribnjak i ruže. A uvijek se tu našla i barem pokoja mačka. Čak mislim da sam ljubav prema mačkama „naslijedila“ od njega.

Časopis Svijet, svibanj 1966.

I tako, dok sam kao dijete promatrala kuma Zvonka i te ostale odrasle, nisam shvaćala da je on baš toliko značajan glazbenik. Ta svijest je došla tek kasnije. S vremenom sam shvatila da nije bio samo izvođač, već i tekstopisac, skladatelj, aranžer, a bome i likovni umjetnik. Volio je naglašavati da mu je veliku karijeru predskazala Anica Zubović, koja je bila članicom žirija u Varijeteu, kada je pobijedio na „Prvom pljesku“. 

Njegova pojava na sceni zapravo je bila vrlo slična onome kako se držao i privatno. Promatrajući njegove nastupe s vremenskim odmakom, te uvidom u kontekst scene kojoj je pripadao, shvaćam koliko je bio izniman. Velika je šteta što je toliko malo snimaka nastupa Zvonka Špišića uopće dostupno na YouTubeu, ali barem su neki od njih prikazani u HRT-ovoj dokumentarnoj seriji o Zagrebačkoj školi šansone, „Takvim sjajem može sjati“. Njegova besprijekorna dikcija tu je dolazila do punog izražaja, pogotovo u vrtoglavo brzoj i iznimno zahtjevnoj Slamnigovoj „Barbari“. I zapravo je Špišić ogledni primjer koliko je uz prirodni talent i šarm važan usredotočen, predan rad.

 

Zvonko Špišić: Barbara (RTS, 1982.)

Slažući se s tezom da bi bilo vrednije i bolje velikanima naše scene odati počast dok su još živi, kao što se to u Sjedinjenim Američkim Državama, primjerice, čini priredbom The Kenney Center Honors, došla sam na ideju organizirati takav koncert na kojem bi razni naši pjevači izvodili pjesme Zvonka Špišića. Kontaktirala sam jednu tada uglednu koncertnu agenciju, koja je isprva iskazala zainteresiranost. Već sam s kumom Zvonkom počela mozgati tko bi sve mogao nastupiti, imajući u obzir da bi se na takvom koncertu moralo uvrstiti njegove najpoznatije pjesme, koje nisu uvijek najlakše izvesti. Od svih kombinacija, najviše mi se svidjela ideja da „Moj maček ima rascufana vuha“ otpjeva Goran Navojec. Ne znam zašto, ali bila sam uvjerena da je on idealan odabir baš za tu pjesmu. No, do toga nije došlo. Agencija je odbila projekt. Nekoliko godina kasnije je i propala. Naravno, jedno nema veze s drugim, ali čini mi se zgodnim naglasiti.

Zvonko Špišić na autogram karti Jugotona

Bila sam prilično obeshrabrena tom odbijenicom, pa nisam dalje inzistirala na realizaciji ideje. Tada još nisam poznavala ljude koje poznajem sada, i vjerujem da bi mi takav pothvat sada bilo mnogo lakše ostvariti. No, nedostajao bi jedan ključan faktor, a to je kum Zvonko, koji nas je napustio 16. svibnja prije tri godine.

Baš je ta obljetnica bila povod da napišem ovaj tekst i da „iz naftalina“ izvadim jedan vrlo kratak razgovor s njim, koji sam snimila 24. veljače 2015.  godine, dva dana prije njegovog 78. rođendana. Povod razgovoru bio je HRT-ov show „The Voice Hrvatska“. Ne znam kome je situacija bila čudnija – meni koja sam sad, kao još prilično “zelena” novinarka, odjednom intervjuirala svog kuma, ili njemu kojemu sad neka pitanja postavlja njegovo kumče. Osjetila sam da mu je sve to bilo i pomalo zabavno, premda je već zamor životom učinio svoje. I voljela bih da sam tada imala sadašnje iskustvo, pa da mogu s njim ući malo dublje u razgovor, iskopati neke detalje, razotkriti neka razmišljanja. Pa ipak, objavljujem intervju takav kakav je, da malo trajnije ostaje zabilježen, a meni i javni podsjetnik da se potrudim pronositi dalje glas o velikom šansonijeru Zvonku Špišiću, o mom kumu Zvonku.

 

Osim dobrog glasa, što je još potrebno da bi izvođač bio uspješan? Možeš li dati neki savjet mladim pjevačima?

To je komplicirano. Treba se raditi na sebi, i to non-stop. Pjevač mora imati pjesmu koja stoji iza njega i on ispred nje. Ovo ti je bitno u cijeloj stvari: pjevač mora imati svoju pjesmu.

Od koga si ti učio pjevati i ponašati se na pozornici?

Ja od nikoga. Meni nikad nitko nije mogel pomoći. Ko bi mi pomogel tu na Trešnjevki? Ja sam radil i u tome je stvar. To su godine prošle. To nije bilo od jučer do sutra. Meni su godine trebale da dosegnem neki nivo.

Trebaju li onda mladi izvođači i pisati svoje pjesme?

Ne moraju sve. Dosta je da se prime nekih tekstova, pa da onda budu načitani, da se bave poezijom.

Da znaju prepoznati dobar tekst kad ga vide?

Pa, jasno! U tome je stvar. Ali ne mogu ga prepoznati ako se time ne bave. Preko četrdeset autora sam imal s kim sam radil svoje pjesme.

A koju bi im svoju pjesmu preporučio da izvode?

Ne, ne bi im niš preporučil.

Misliš da ih ne bi mogli izvesti?

Pa mnogi i ne bi. Malo je mojih pjesama bilo izvedeno kak’ treba. A nitko mi nije došel doma da me bar pita da mu dam neki savjet. Ne. Oni svi sve znaju.

Je li ipak netko po tebi dobro izveo neku tvoju pjesmu?

Evo, dvojica pjevača koji su bili na Britvićevom koncertu (u čast skladatelja Drage Britvića, op. a.). Goran Karan je odlično otpjeval moju pjesmu. Jacques Houdek je odlično otpjeval mog „Milionera“.

Bi li mogao izdvojiti neku pjesmu po kojoj bi htio da te ljudi pamte?

Bože sačuvaj! Pa ja imam toliki repertoar! Od „Suze“ („Suza za zagorske brege“, op. a.), „Barbare“, „Zvona moga grada“… Ne mogu ni nabrojiti. Imam tristo sedamdeset i nešto svojih pjesama snimljenih. Molim. I kaj da izaberem od toga? Ma ajde, bež! Ali, volim kad mi dobri pjevači otpjevaju moje pjesme. Jako to volim.

 

Razgovor je originalno snimljen za potrebe Drugoga programa Hrvatskoga radija, na kojem je i komentiran. Objavljen je na ovome blogu u tekstualnom obliku uz dopuštenje urednika Zabavnog programa Hrvatskoga radija, Zlatka Turkalja.

Naslovna fotografija korištena je ljubaznošću Croatia Recordsa, dok mi je fotografije iz teksta ustupio David Dezsö.