Eric Nopanen / Unsplash

Silverchair: “Pins In My Needles” ili kako sam otkrila svoj najdraži bend

Reading Time: 4 minutes

Nova rubrika Notica donosi priču o tome kako sam otkrila australski bend Silverchair i kako mi je njegov frontmen postao doživotni suputnik.

Za početak, voljela bih objasniti što je sad ta Notica i čemu ona. Zapravo ju ustoličujem kao novu rubriku djelomice ohrabrena komentarima svog kolege i prijatelja Igora Jurilja o nekim pričicama vezanima za glazbu, koje sam mu ispričala. Te konkretne pričice će možda trebati pričekati da prođe neko pristojno vrijeme za javno objavljivanje, no sinulo mi je – a to doista ne bi trebalo biti neko značajno otkrivenje – da svi mi koji glazbu slušamo imamo neke pričice vezane za neku pjesmu, nekog izvođača ili neki album koji su utkani u tkanje našega života (da se malo poslužim naslovom popularne knjige prof. dr. Mirjane Krizmanić). Pa da se ne otme zaboravu, a možda i posluži kao još koji dokaz značaja glazbe, na Maloj trubi od danas možete čitati i Notice.

Ova prva posvećena je mom prvom susretu s mojim još uvijek najdražim bendom. No prije toga, moram objasniti jednu odličnu opciju na Spotifyju. Naime, Spotify svakoga petka priredi dvije nove playliste. Jedna je New Music Friday, s najboljom novom glazbom iz cijelog svijeta, kako piše u opisu. Ta playlista je ista za sve korisnike. Osim nje, petkom se objavljuje Release Radar, lista koja se generira ovisno o ukusu pojedinog korisnika i sadrži nove pjesme glazbenika koje taj korisnik prati, uz još neke pjesme za koje algoritam pretpostavi da bi se mogle svidjeti korisniku.

Tako je mene prošlog petka dočekao moj Release Radar. Prelazim pogledom po izvođačima: Novo Amor… divno… Tash Sultana… aha… Khruangbin… super!… Smashing Pumpkins… fino… Durand Jones & The Indicators… bravo!… Silverchair… Silverchair?!

Silverchair – „Pins In My Needles“. Pjesma objavljena 2002. uz službeni singl „Greatest View“ s nedovoljno cijenjenog albuma Diorama. Objavljena je sada kao samostalni singl, izvučen iz arhiva Warner Musica.

Prepoznatljiv „dimljeni“ nježni tenor Daniela Johnsa i njegove tipične nepredvidive melodije. I odmah me vremenski vrtlog vraća dvadeset i tri godine unatrag.

Više nisam u Zagrebu, nego u Rijeci. Imam četrnaest godina. Sjedim na podu u svojoj novoj sobi, u novom stanu, novom kvartu, novom gradu. Krenula sam u novu školu, na početku drugog polugodišta. Starija sestra mi je rekla da se u Rijeci sluša Svid Radio i to sam prihvatila bez pogovora. Preda mnom je mali tirkizni Philipsov kazetar. Slušam radijskog voditelja koji najavljuje novi singl novog australskog benda Silverchair, koji prozivaju novom Nirvanom. Kolutam očima, jer sam već tada bila alergična na tu frazu „novi_a umetni poznato ime“. Osim toga, nije mi ni Nirvana bila nešto posebno draga. Više sam ju slušala jer ju je slušalo moje društvo.

I onda sam začula taj rif. Tada mi je to bilo nešto najbolje što sam u životu čula. Pjevač mlađahnog glasa pjevao je „Yeah, I’m a freak“ i savršeno opisao ono kako sam se ja osjećala. Kao čudakinja u novoj sobi, u novom stanu, novom kvartu, novoj školi i novom gradu u kojem se ne sluša Radio 101 ili Cibona, nego Svid Radio. U tom trenutku Daniel Johns je postao moj prijatelj, a da se nikada nismo sreli. On i njegov bend postali su moje društvo, koje je opjevavalo moj život i moje osjećaje („Strumming my pain with his fingers, singing my life with his words“) i koje je – čim sam u Dallas Music Shopu nabavila album Freak Show – uvijek bilo tu kad sam ga trebala, bez ikakvog osuđivanja. Sve ove godine. Kad bi samo znali što smo zajedno prošli!

Nažalost, Silverchair se raspao kada su 2011., nakon gotovo 20 godina zajedničkog rada, objavili da do daljnjega neće svirati zajedno. Svaki član nekadašnjeg benda okrenuo se svojim glazbenim projektima, u čemu je Daniel Johns bio najuspješniji. Pritom više mislim na odličan solo album Talk, nego na užas pod imenom Dreams koji je stvorio s Lukeom Steeleom iz Empire Of The Sun i koji niti jednom od njih dvojice ne služi na čast.

Vrtim film na svibanj ove godine, kada Daniel Johns na svojem profilu na Instagramu objavljuje seriju crno-bijelih fotografija iz studija sa znakovitim hashtagom #Album9. Fanovi su posebno bili oduševljeni što na dvije fotografije Daniel svira dobro im poznatu gitaru PRS Custom 24 s jasno vidljivim naljepnicama „People suck“ i „Fugazi“.

Fanovima je to asocijacija na Silverchair, pogotovo razdoblje kada je taj bend više naginjao grunge zvuku, da bi kasnije evoluirao u nešto kompleksnije. Ako želite doznati više o njima, preporučujem odličan podcast posvećen upravo ovom bendu i samo ovom bendu, Too Much Of Not Enough.

Da se vratim na fotke… One su bile dovoljne da se potpiri nada u ponovno okupljanje benda koji je u Australiji sinonim za bend čija se izdanja često nalaze na popisima najboljih australskih albuma. Objavu singla „Pins In My Needles“ popratila je tišina. Nikakvoga glasa od predstavnika benda, njihovog i Danielovog zadnjeg matičnog diskografa Eleven, čak ni od Warner Musica koji nam je tako velikodušno iz arhive izvukao ovu pjesmu. Kako god bilo, nadam se da Daniel radi muziku tako da je on ponovno glavni u toj priči, bez obzira na to radi li solo ili sa Silverchairom. A što se tiče njihovog ponovnog ujedinjenja, bez obzira na to što je Daniel dosad izričito odbacivao tu mogućnost, ova godina je već dovoljno čudna da me ne bi čudilo da se predomisli. Na radost brojnih fanova i onih koji bi to tek postali.

Do tada, s vama dijelim svoju playlistu najdražih pjesama Daniela Johnsa i njegovih bendova.

Naslovna fotografija: Eric Nopanen / Unsplash