Antonino Šimić i Grga (Emilija Kopčalić)

Antonino Šimić (Moj Vinyl): Kad uđeš svijet ploča, ne možeš ih imati premalo

Reading Time: 5 minutes

Naslovna fotografija: Antonino Šimić i Grga (Emilija Kopčalić)

Producent Antonino Šimić blogom „Moj Vinyl“ otkriva se ne samo kao poznavatelj i ljubitelj glazbe, već i kao vrlo dobar pisac.

Prošloga tjedna pažnju mi je privukao novi blog na društvenim mrežama – Moj Vinyl. Njegov pokretač i autor je sve traženiji glazbeni producent mlađe generacije, Antonino Šimić, koji je svoj pečat ostavio na snimkama i novih izvođača kao što su Matt Shaft i BluVinil, kao i na radovima etabliranih imena poput Josipe Lisac i Psihomodo popa.

Blogom Moj Vinyl Antonino Šimić otkriva se ne samo kao poznavatelji i ljubitelj glazbe i, konkretno, vinilnih ploča, već i kao vrlo dobar pisac koji čitatelja može uvući u osobnu priču i opis dojma glazbe, te ponuditi zanimljive informacije koje određeno djelo stavljaju u vremenski i kvalitativni kontekst.

Stoga sam odlučila u prvom službenom intervjuu s Antoninom predstaviti njegov novi projekt, u nadi da će i kod vas izazvati interes te da ćete popratiti Moj Vinyl, bez obzira na to jeste li ljubitelji tog medija ili ćete to tek postati.

 

Kako si došao do ideje o blogu Moj Vinyl? Što si to primijetio da nedostaje na domaćoj glazbeno-novinarskoj sceni ili na društvenim mrežama, a želiš pružiti svojim blogom?

Ideja za Moj Vinyl je nastala nedavno, ali uvijek mi se motala po glavi. Jedan od okidača je i grupa na Facebooku Volim gramofonske ploče, gdje je preko 6 tisuća ljudi iz raznih krajeva Balkana koji dijele fotografije svojih omiljenih vinila, hvale se “ulovima”, prodaju, itd. Tamo sam aktivan već neko vrijeme i primjetio sam da ljudi dobro reagiraju na moje tekstove, pa sam jedan dan rekao zaručnici Emi: „Ajmo pokrenuti Moj Vinyl“ – blog na društvenim mrežama koji bi mogao zainteresirati ljubitelja vinila za neka izdanja koja mi volimo i potaknuti neke nove ljude i generacije da postanu dio vinyl communitya

Moj Vinyl može se pratiti na Facebooku i Instagramu, no imaš i kanal na YouTubeu. Koja je razlika i koje su sličnosti između sadržaja koji objavljuješ na te tri društvene mreže?

Instagram nam je zapravo na prvom mjestu, gdje objavljujemo 3 posta zaredom na kojem se nalaze dvije fotografije (u većini slučajeva front i back vinila) i jedan video koji ponekad zbog copyrighta ne dopušta neke pjesme pa onda snimimo “otvaranje” vinila i kakve nam ideje već padnu na pamet. Svaki post prati i tekstualni dio koji, ako je malo duži, bude rascjepkan na tri dijela, a ponekad stane sve u jedan. Facebook je na drugom mjestu, ipak dosta ljudi nije aktivno na Instagramu. Koliko sam primijetio, imamo i više “sljedbenika” na Facebooku, jer je [na njemu] lakše pozvati i zainteresirati ljude. Tamo objavimo jednu fotografiju i tekst. Ponekad objavimo i u grupu Volim gramofonske ploče. Što se tiče YouTubea, on je na zadnjem mjestu i otvoren je istovremeno kao i mail. Nemam nekih prevelikih očekivanja od njega, ali u planu je napraviti pokoji video, npr. „Mojih top 10 najdražih stranih i domaćih ploča” i slično.

 

Otkud ljubav prema vinilima? Sjećaš li se prve ploče koju si dobio? Prve koju si kupio? 

Ljubav prema vinilima je, moglo bi se reći, nastala “genski”. Otac je 80-ih bio kolekcionar i DJ. Nije on ništa niti forsao niti poklanjao, ja sam ipak generacija CD-ova, tako da sam se i ja dosta kasno zarazio vinilima. Danas jedan drugom poklanjamo i preporučujemo vinile i glazbu. Ne znam koju sam prvu ploču dobio kao poklon, moguće da je Leb i Sol Ručni rad od prijatelja Tonija iz Makarske. U to vrijeme je bila reunion turneja gdje sam bio na koncertu u splitskim Gripama. Prvu ploču koju sam kupio znam sigurno, jer je kupljena greškom. Naime, početkom srednje škole sam bio dugokosi hard rocker te sam naručivao neke CD-ove i merch sa stranice benda Hard Time i umjesto naručenog CD-a Kiss my Ass and go to Hell dobio sam vinil. Pretpostavljam da taj album nije nikad ni objavljen na CD-u. Taj vinil sam platio 60 kn, dosta povoljno s obzirom na to da danas na oglasnicima i u second hand shopovima vrijedi 200-300 kuna.

Koji su ti kriteriji kada kupuješ ploče? Radi li se o tebi već poznatim albumima koje si slušao na neki drugi način ili ih kupuješ “na blef”? 

U zadnje vrijeme najčešće kupujem nove ploče. Pod „nove“ mislim one u celofanu iz trgovine, ali nisu mi ni strani second hand shopovi, buvljaci i oglasnici. Neke ploče naprosto ne možeš naći nove, pa onda treba dobro pripaziti od koga kupuješ. Kriteriji su da su to albumi koje volim, na blef u zadnje vrijeme kupujem rijetko. Većinom sam to radio na početku kad bi naletio na jako jeftine cijene, pa grabio sve i svašta. Kod kupovanja na blef je super što možeš otkriti neke albume koji nisu nešto “klasici”, ali su odlični. To se meni dogodilo sa Billyjem Joelom (Glass Houses), Eltonom Johnom (A Single Man) i Pet Shop Boysima (Actually). Mislim da je najskuplji bio Elton za 5 eura u Nurnbergu. 

Je li ti važno imati što više ploča ili da imaš ploče koje ćeš često i rado slušati? To jest, je li ti važnija kvantiteta ili kvaliteta?

Na početku te uvijek hvata taj drive da treba imati što više, pa ponekad sebe uhvatiš kako kupuješ neke albume koje nećeš ni slušati, ali samo zato što košta 2 eura ti se čini da si u “dobiti”. Tako da imam nekoliko takvih albuma, ali i ne previše. Sad isključivo kupujem ono što ću izlizati, ali opet tu i tamo se spotakneš na neki klasik ili dobar cover dizajn, pa ta ploča čuči u kutu dok po stoti put vrtiš Graceland ili Still Crazy After All These Years Paula Simona. Kvaliteta ispred kvantitete, ali kad uđeš svijet ploča ne možeš ih imati premalo jer ćeš ih ubrzo preslušati, izlizati i trebat će ti nešto svježe. Zato bi bilo dobro imati prijatelje koji isto skupljaju ploče, pa si možete posuđivati, mijenjati, itd.

Kako voliš slušati ploče? Imaš li neki svoj ritual ili neku radnju uz slušanje (tipa crtanje, ispijanje kave, rješavanje križaljke, skrolanje društvenim mrežama) ili se voliš koncentrirati samo na glazbu?

Kako kada, najbolje mi je slušati ploče na nekom druženju, ali i sam uz jutarnju kavu paralelno dok provjeravam mailove, društvene mreže pa čak i kad igram online šah. 

Što bi preporučio nekome tko još nije otkrio čari vinila? Zašto su ploče tako bezvremenski medij? Koja i kakva oprema je potrebna za kvalitetno slušanje ploča? 

Svima koji imaju bar maleni interes za vinile, a kreću od nule, preporučio bih da si nabave za početak neki mali “Crosley” kofer komplet gramofon. To nije baš najbolja preporuka koju će netko dati, pogotovo što to svi audiofili hejtaju, ali je dovoljan za provjeriti interesira li vas to uopće. Suludo bi bilo da netko s prvom pločom u životu uloži par tisuća kuna u gramofon, pojačalo, zvučnike, i onda odustane za mjesec dana. Kao što sam rekao, ja jesam dijete CD-ova, ali ploče po meni imaju najveću težinu od svih medija. Jednom kad primiš u ruke album koji voliš, onako s veliki coverom, osjećaj je nezamjenjiv. Što se tiče tehnike, nisam taj tip. Što god imate i što vas veseli, to je dovoljno. Glazba je da se sluša i da s njom prolazimo one sretne, a i tužne trenutke u životu.