Blue Treble clef (doomu)

Imaju li glazbene nagrade, godišnje top liste i glazbena kritika ikakvog smisla?

Reading Time: 7 minutes

Naslovna fotografija: doomu / Freepik

Potaknuta sudjelovanjem u raznim godišnjim glazbenim izborima i nagradama, postavljam neka pitanja o glazbenoj kritici, nagradama i kriterijima.

Posljednjih godina u ovo božićno vrijeme osjećam se kao Djed Mraz u svevremenskom hitu „Santa Claus Is Comin’ to Town“.

He’s making a list (Zapravo, od jednog velikog popisa radim više manjih)
He’s checking it twice (Mnogo više nego dvaput)
He’s gonna find out who’s naughty or nice (O kriterijima ću pokušati nešto kasnije).

Što se to dešava na kraju glazbene godine?

I tako svake godine dok radim popise za nagradu Rock&Off ili za veliku godišnju anketu Nacionala, ili za rezime godine u emisiji S domaće pop i rock scene Prvog programa Hrvatskoga radija za koju radim tjedne priloge, ili pak glasam za Porin, paralelno se dešava nekoliko stvari. Prelazim svoj veliki popis domaćih izdanja – koji ove godine broji preko 1150 singlova, 380 LP albuma i 200 EP-ja – prisjećajući se onoga što sam već preslušala, uspoređujući, promišljajući i osjećajući. Istovremeno se pitam čemu to sve, pa sam odlučila sjesti, zapisati i otvoriti neka pitanja, bez namjere da dam ikakve konkretne odgovore, možda tek svoj trenutni stav ili razmišljanje, u nadi da će to potaknuti daljnju raspravu. Možda neće.

No, meni je danas malo lakše jer sam još prošloga vikenda poslala svoj popis 10 najboljih domaćih albuma za Nacional, a sinoć sam poslala svoje prijedloge za nezavisnu novinarsku glazbenu nagradu Rock&Off. Ovaj drugi izbor ima više kategorija. Uz album godine i pjesmu godine, tu su žanrovske nagrade (rock, pop, rap, electro i jazz), kao i nagrade za koncertnog izvođača i takozvani Veliki prasak odnosno za novog izvođača. Naravno, tu ima mnogo više promišljanja, pogotovo u domeni žanrovskih odrednica u doba kada su žanrovi toliko isprepleteni da često ne možeš ni jednu pjesmu, a kamoli izvođača staviti u jednu kategoriju. Uz to, koji je novi izvođač najviše „prasnuo“? Jesu li uopće imali mogućnosti ove godine adekvatno predstaviti svog rad, održati dovoljno koncerata da steknu neku publiku?

Čemu nagrade i imaju li kakvog smisla?

Dolazimo do prvog pitanja: Čemu sve to? Čemu kolege i ja uopće promišljamo, mjerimo, proučavamo, uspoređujemo, rangiramo? Što točno glazbenici imaju od silnih nagrada i popisa najboljih koji su preplavili naš medijski prostor? Naravno, vjerujem da je lijepo dobiti priznanje svoga rada. No, što to konkretno znači? Jesu li dobitnici nagrada uistinu kvalitetniji od drugih (i koji su kriteriji za to) ili im samo PR bolje radi? Vjerujem da je bilo kakvo priznanje barem indikator da su na dobrom putu, no što im donosi neka nagrada osim dodatnog pojavljivanja u medijima? Imaju li više nastupa, više prodanih albuma, više streamova, više nastupa, više love u konačnici? Ovo stvarno iskreno pitam i bilo bi mi drago kada bi se nagrađeni glazbenici oglasili.

Što u tom glazbenom slapu znači moja mala kap? Naravno, svaki kolega novinar, urednik, kritičar ima svoje kriterije i metode izbora. Nitko nije sasvim u pravu i bilo bi odlično kada bi se netko pozabavio kreiranjem naše inačice stranica Metacritic i Album of The Year. Ja sam to pokušala u samim začecima ovoga bloga, no odustala sam, ne zbog manjka entuzijazma nego radi nedostatka vremena. Možda neka ekipa s više resursa odluči preuzeti kormilo.

Čemu glazbena kritika uopće?

Svako malo se prisjetim jedne tribine o glazbenoj kritici kada je jedna djevojka sudionike panela upitala – parafrazirat ću – otkud nekome pravo baviti se ocjenom nečijeg umjetničkog djela. I to je uvijek vrlo legitimno pitanje koje ostaje bez pravog odgovora. (Ne bih voljela ispasti zločesta, ali jednako tako se može postaviti pitanje otkud nekome ideja da se profesionalno bavi glazbom.) Naravno da osobi koja piše glazbene kritike na neki način godi kada ima priliku izraziti mišljenje i pokušati progurati svoj ukus, no pokušajmo malo staviti ego sa strane. Povremeno se pitam što čini dobrog glazbenog novinara i kritičara, da imam nit vodilju. (O tome ću detaljnije jednom drugom zgodom.) Ponekad se volim ozbiljno našaliti da su svi glazbeni kritičari propali ili nedovoljno realizirani glazbenici, a zna se desiti da i neki glazbenici smatraju primjerenim da sami pišu kritike rada svojih kolega. Nisam sigurna da ih mogu kriviti jer živimo u zemlji u kojoj je sukob interesa nacionalni sport, pa se i najpošteniji, vođeni dobrim namjerama, lako nađu na skliskom terenu.

Sama sam primjer da gotovo bilo tko može pokrenuti blog i krenuti pisati o glazbi. Mene je, doduše, prepoznao i angažirao jedan etablirani medij, Hrvatski radio, pa se usudim pomisliti da to što i kako radim nešto vrijedi. S druge, pak, strane ima kolega koji pišu za male nezavisne portale, to čine jako dobro, no još ih nije primijetio neki jaki medij s dugom tradicijom. To nikako ne znači da je njihov rad manje vrijedan od mog. Dapače, usudila bih se reći da postoje i neki koji rade za istaknute medije, no njihov način rada nikako ne bih mogla uzeti za inspiraciju. Također, trebaju li se glazbeni novinari, da bi bili uistinu dobri, u potpunosti posvetiti glazbi ili mogu paralelno furati neku sasvim drugu, nepovezanu karijeru, kao što to čine mnogi glazbenici? Je li to uopće usporedivo s obzirom na to da se od novinara traži da konstantno budu kreativni, a glazbenici ipak imaju mogućnost odvojiti vrijeme za kreaciju materijala i za njegovo izvođenje?

Nije posao glazbenih kritičara mačji kašalj niti previše zahvalna profesija. Glazbenici te vole kad ih hvališ, a kad ih kudiš često će ti oni i njihovi fanovi pripisati nerazumijevanje materije, neukost i neprofesionalnost. I kritičari su sasvim legitimna meta kritika, no koja je uopće svrha glazbene kritike, pogotovo u današnje vrijeme nikad lakše dostupnosti sadržaja i protoka informacija? Je li baš sada važnije no ikada da postoje kuratori tog silnog sadržaja, oni koji će raditi inicijalno filtriranje, možda ne kao klasičnu kritiku, nego više kao uputu i preporuku? Koliko glazbena kritika uopće može utjecati na javno mnijenje; može li nekome pogurati, a nekome uništiti karijeru? Pojedini kritičar zasigurno nema tu moć, koliko god poznat bio, inače Led Zeppelini ne bi imali karijeru (da spomenem samo jedan primjer). Ocjena većeg broja kritičara sigurno ima veću težinu (opet mislim na stranicu poput Metacritica), no opet se postavlja pitanje metode i posvećenosti zadatku. Ponekad su pohvale kritike, čak i u velikom broju, u nesrazmjeru s prihvaćanjem publike. I obratno.

Gdje su nam kriteriji?

Načela sam već pitanje kriterija glazbene kritike. Na njega mi nije nimalo lako odgovoriti, čak ni samo u svoje ime (kolege novinari neka se sami izjasne), no pokušat ću biti maksimalno iskrena. Pa, što točno tražim od glazbe, od pjesme? Ovo su neki od uvjeta koji nisu uvijek prisutni, niti su posloženi po vrijednosti, no evo ih:

1. Melodija

Kad se radi o pjevanoj ili instrumentalnoj glazbi, dok je slušam, doživljavam i promišljam o njoj, volim da je melodija široka, volim kad je razigrana, čak nepredvidiva, ali skladna.

Primjeri:
Bjork – „Joga“
Alice In Chains – „Would?“
Robbie Williams – „Angels“

2. Tekst

Imam dojam je mnogim našim glazbenicima tekst zadnja rupa na svirali, pa tako mnogo pjesama ima lošu strukturu i previše poetskih općih mjesta. Bilo bi fino ponekad se vratiti gradivu srednje škole i prisjetiti se osnova versifikacije i stilistike, te proučavati rad drugih uspješnijih tekstopisaca. Tekst bi mi trebao imati značenje, pričati mi priču, potaknuti me na razmišljanje bar u jednom stihu; trebala bih se moći poistovjetiti s tekstom, a da on pritom ide uz melodiju, ritmiku i na koncu aranžman.

Primjeri:
Paolo Nutini – „Iron Sky“
David Bowie – „Space Oddity“
Fiona Apple – „Paper Bag“

3. Moment iznenađenja

Bez obzira na to radi li se o melodiji, tekstu, produkciji, aranžmanu ili interpretaciji – volim da me se iznenadi kada prvi put slušam neko djelo. No, nije svako iznenađenje dobro, pa bih voljela da se pazi da ono ima smisla u kontekstu cjeline djela i izvedbe, ali stalno jedne te iste floskule mi dosađuju i, rekla bih, podcjenjuju publiku. Dajte mi nešto malo drugačije i sigurno ću to više cijeniti, pa makar ne pogodili sam centar mete.

Primjeri:
Bruce Springsteen ft. Tom Morello – „The Ghost of Tom Joad“
Silverchair – „Across The Night“
Little Simz – „Introvert“

4. Osobnost

Volim kada glazba i interpretacija odražavaju glazbenika. Ponekad mi je draže kada neki novi izvođač radi prve nespretne autorske korake u kojima se ocrtava njegova ili njezina osobnost, nego da pjeva pjesme štancera radijskih hitova. Voljela bih da glazbenici više istražuju, da pomiču vlastite granice.

5. Vokal

Ne mogu si pomoći, posebni glasovi su ono što mi je uvijek u prvom planu i kad god gledam neki svoj popis svevremenskih favorita, uvijek su na njemu prepoznatljivi vokali. U tom smislu mi je jako vrijedno kada si pjevač_ica da truda i aktivno radi na svom instrumentu i na interpretaciji. O tome možda drugom zgodom, samo zasad da prenesem informaciju da je Sinatra uvijek prvo čitao tekst pjesme, dobro ga shvatio i usvojio, a tek kasnije učio melodiju.

6. Dobar groove

Nažalost, nisam dovoljno teoretski potkovana da bih mogla stručno objasniti na što točno mislim, pa ću pokušati ovako laički i primjerima. Dobar groove pjesme mogu imati bez obzira na žanr, čak i kada u aranžmanu ritam sekcija nije prenaglašena, no kuži se da bi se mogao u remiksu podložiti dobar beat. (Nadam se da ovo ima smisla.) Dobar groove imaju i James Brown i Stevie Wonder i The Bee Gees i Michael Jackson i George Michael i Rage Against The Machine i Limp Bizkit i Khruangbin i Bruno Mars i Daft Punk i Beastie Boys i Portishead i Placebo i Jamiroquai i A Perfect Circle i… Kužite što hoću reći.

Pjesma koja ima sve navedeno je „Under Pressure“ grupe Queen i Davida Bowieja, jedna od najdražih mi pjesama svih vremena.

 

Ovo su osnovni kriteriji koje upregnem kada radim one liste s početka priče. Više puta su mi rekli da taj zadatak shvaćam previše osobno. Doista, ako ispadne da nagrade glazbenicima ne donose bog zna što osim statue, onda ću možda i ja olabaviti pristup. No, ipak stalno imam osjećaj da je iza svake pjesme, iza svakog albuma, jako mnogo odricanja, vremena, novaca i truda. Ne mogu to nikako zanemariti i zato su mi zadaci rangiranja svog izbora dodatno teški. Jer, s glazbenicima sam cijelog života i koliko god čvrsto stojim iza stava da ih ima previše, da je i službenih i neslužbenih diskografskih izdanja previše, da nitko ne može sve to pratiti i pravedno valorizirati, da su se kriteriji srozali, da prevladava podcjenjivački stav „Za koga je – dobro je“, istovremeno beskrajno suosjećam sa svakime tko se pokuša baviti glazbom jer znam da to nije nimalo lako, ma što tko mislio.

Umjesto zaključka

Evo, ne bih htjela duljiti i svjesna sam da ovaj tekst neće imati neki pametan zaključak jer to nije niti bilo u planu. Plan je bio postaviti svima nama mnoga pitanja i potaknuti na razmišljanje i daljnji razgovor. Samo možda jedna mala poruka glazbenicima da ne budu puno tužni ako ne završe na nekim listama, kao i onima koji budu ovjenčani lovorikama da se ne opuste previše.

Sretno svima!