Može li Porin bolje?

Reading Time: 8 minutes

Naslovna fotografija: Matej Grgić / Porin

Možemo li okrenuti ploču i promijeniti način na koji se glasa za Porin, još uvijek najvažniju nagradu hrvatske glazbene scene?

Znam da je od 28. dodjele glazbene nagrade Porin prošlo više od dva tjedna i možda ta tema više nije aktualna, no još uvijek imam potrebu napisati riječ-dvije o njoj, naročito zato što sam si uzela vremena porazmisliti. Na koncu, mislim da je prikladno o još uvijek najznačajnijoj glazbenoj nagradi u Hrvatskoj, barem što se tiče pop-rock scene, pisati na Svjetski dan glazbe.

Pa, krenimo…

Sama ceremonija dodjele održana je ispred zgrade Hrvatske radiotelevizije, javnog medija za koji kao vanjska suradnica radim već sedmu godinu. Drago mi je da je pandemija potakla mjerodavne na korištenje travnjaka s južne strane kompleksa HRT-a, gdje se prošloga ljeta održao niz koncerata. Vjerujem da se slično planira i ove godine. Kada se već dodjela Porina morala prilagoditi epidemiološkim mjerama (bez klasične publike, samo nominirani, logistika i nekoliko predstavnika sedme sile), ova lokacija je bila uistinu najpraktičnija.

Kao netko tko je bio na terenu, a ne pred ekranom, mogu svjedočiti dobroj atmosferi, vjerojatno dodatno potaknutoj time što su glazbenici napokon imali razloga srediti se, podružiti se i proslaviti. Ako već nisu dobili bar neku statuu Ivice Propadala, autora Porinovih skulptura, vjerujem da je ponovni susret s kolegama bio dovoljan razlog za veselje.

Porinova pozornica (Marko Šolić)
Porinova pozornica ispred HRT-a (Marko Šolić)

O dobitnicima neću mnogo. Njihova imena možete naći na službenim stranicama Porina. No, zato što cijenim upornost, dobrohotnost i talent, drago mi je da je grupa Pavel, nakon silnih nominacija i tek jedne nagrade, ove godine osvojila čak četiri Porina, uključujući priznanje za album godine. Jesu li mi bili favoriti? U kategoriji najbolje vokalne suradnje da, možda čak i u kategoriji najboljeg pop albuma, no neki moji prošlogodišnji favoriti nisu ni prijavili svoja izdanja, pa nisu niti bili u konkurenciji. (Bedasto sam se ponadala da ih ne moram osobno predložiti. To grešku neću ponoviti idućih godina). S time u vezi, smatram da bi Upravni odbor Porina i Unison još intenzivnije trebali raditi na tome da se objasni nezavisnim izvođačima da se i sami mogu prijaviti. To je učinila Mary May prije nekoliko godina, prije no što je imala službenog izdavača, te zaradila nominaciju za najbolji album alternativne glazbe. Vjerujem da bi kampanja na društvenim mrežama bila dugoročno vrlo korisna za hrvatsku glazbenu scenu, jer se neki iz neznanja osjećaju zapostavljeni.

Koliko god nisam ljubiteljica većine njezinih pjesama, drago mi je da je Vanna, jedna od naših najboljih pop pjevačica, konačno osvojila nagradu za najbolju žensku vokalnu izvedbu koja joj je izmicala punih dvadeset godina.

Od svega mi je najviše drago što je gospođa Zdenka Kovačiček napokon dobila nagradu za životno djelo i da je bar nekima postalo jasnije da je ona ne samo prva dama hrvatskog jazza, već i prva dama hrvatskoga rocka, koliko god se neke druge htjele ugurati na to mjesto.

Zdenka Kovačiček (Matej Grgić)
Zdenka Kovačiček (Matej Grgić)

O produkciji, izboru izvođača, izvedbama, kao i dobitnicima, mogli bismo vrlo dugo debatirati. Vjerujem da su organizatori dali svoj maksimum u datim okolnostima. Koliko mi je god iskreno drago radi nekih izvođača koji su pokupili nagrade, od kojih sam neke već spomenula, dobar dio mojih prošlogodišnjih favorita nije zaradio ni nominaciju. No, to je u redu, jer uvijek će biti nezadovoljih i slavljenika. To je naprosto u prirodi bilo kakvih nagrada i nema puno koristi ljutiti se. Tako se, barem, tješim. Nominacije su zaradili, a na koncu i same nagrade, oni koji su – ovako ili onako – najviše dobacili do Porinovog glasačkog tijela. 

Ali. Postoji ipak taj „ali“. Porin iz godine u godinu dobiva razne kritike uglavnom prilično stručnih ljudi, ljudi koji žele dobro hrvatskoj glazbenoj sceni i Porinu kao ogledalu te scene. I Porin se ipak trudi svake godine modificirati neke stvari, pa makar im za to trebalo i nekoliko godina otkad im su za to upućene prve kritike. Tako smo se ove godine, nadam se zauvijek, oprostili od potpuno nedorečene kategorije albuma klupske glazbe koja se sada razdvojila na staru kategoriju hip hop glazbe i novu kategorije elektroničke glazbe. Zato smo, usudila bih se reći, više rocka imali u kategoriji najboljeg albuma alternativne glazbe, no u kategoriji rock glazbe. Korak naprijed, korak natrag.

Kako se ova dodjela nagrada ne bi u potpunosti pretvorila u nagrdu, da parafraziram gospodina Silvija Foretića, ovogodišnjeg dobitnika nagrade za životno djelo i kazivača jednog od najboljih pobjedničkih govora u povijesti Porina, smatram da trebamo ponekad okrenuti ploču i pomesti pred svojim pragom. Da, gospodin Foretić ima potpuno pravo ustvrditi da se nagrade često dodjeljuju „po nekim ključevima: političkim, personalnim, zavičajnim, financijskim, ljubavnim… tako da često neka uspjela djela ne dobiju nagradu, [a] neka slabija dobiju“.

Silvio Foretić: Porin za životno djelo

Za to su „zaslužni“ sami glasači. Koliko god se Upravni odbor Porina trudio analizirati glasačko tijelo, kako piše na službenoj web stranici nagrade, koliko god se „glasačem Porina (…) postaje isključivo vlastitim imenom i prezimenom, ulogom i ugledom u glazbi i glazbenoj industriji“, a „glasačko tijelo čini struka – glazbenici (skladatelji, izvođači, glazbeni producenti), ljudi iz šire profesije (glazbeni pisci, glazbeni urednici), tonski snimatelji, dakle svi koji sudjeluju u stvaranju glazbenog izdanja, ili su na drugi način profesionalno povezani s njim“, ne postoji način da bilo tko provjeri koliko ti ljudi doista prate zbivanja na domaćoj glazbenoj sceni. Mogu se truditi moliti glasače da ne glasaju u kategorijama koje ne poznaju dobro, ali i ovdje mogu računati samo na nečiju osobnu odgovornost. Ili pred njih postaviti ispit poznavanja glazbene scene. Nešto kao prijamni ispit. Ne vjerujem da će se to ikada desiti.

I to je ključna stvar. Tijekom prve dodjele Porinu „sestrinske“ nezavisne novinarske glazbene nagrade Rock&Off, primijetila sam da mi novinari i članovi žirija glasnije navijamo i aplauzom nagrađujemo nominirane i pobjednike, no što to čine sami glazbenici. Nije mi bilo jasno zašto, dok mi nije sinulo: mi ih bolje poznajemo no što se oni poznaju međusobno. Naravno, vjerojatno znaju jedni za druge, no nemaju baš neke emocionalne poveznice. Ako su se i susreli na kakvom festivalu, možda nisu imali prilike upoznati se i porazgovarati, pogotovo kada se radi o žanrovski ili generacijski udaljenim izvođačima. Taj jaz pak zaslužuje zaseban tekst, no nisam sigurna hoću li ga ikad moći napisati. Samo moram spomenuti da su malobrojni naši glazbeni veterani koje viđam na koncertima mlađih kolega. Među tim malobrojnima su već spomenuta gospođa Zdenka Kovačiček i ovogodišnji dobitnik Porina za najbolji album alternativne glazbe, gospodin Darko Rundek. Za Josipu Lisac također znam da vrlo rado daje priliku mlađim kolegama. Velika većina drugih, ako koga sretne na nekim zajedničkim nastupima – sretne. I to je sve. Tijekom godina sam se doista naslušala glazbenika, seniora i juniora, koji su mi se povjerili da slabo prate događanja na sceni i slabo idu na koncerte svojih kolega, pogotovo onih izvan njihova uskog kruga. Da ne ispadne da je ovo kritika samo glazbenika, vjerujem da je slično i s drugim članovima Porinovog glasačkog tijela. Tko nije od njih/nas po ključu osobnih poznanstava, makar nesvjesno, dao primat i glas nekome, nek’ baci kamen prvi. Na koncu, glazbenika ima uistinu jako, jako mnogo i teško je pratiti sva ta silna izdanja, diskografska i nezavisna, ta sva silna nova imena koja stalno iskaču. Ne znam je li rađeno kakvo istraživanje koliko se stanovnika Hrvatske bavi glazbom, no znam da članova Hrvatske glazbene unije ima barem pet tisuća. 

Tereza Kesovija i Josipa Lisac, u pozadini članovi grupe Let 3 (Matej Grgić)
Tereza Kesovija i Josipa Lisac, u pozadini članovi grupe Let 3 (Matej Grgić)

Na koncu, koliko god se Porinovci dosad trudili modificirati sustav, te omogućili online glasanje i preslušavanje svih prijava i nominacija, treba se priznati da je pošteno i nepristrano glasanje prilično težak posao. Evo i zašto. Osim toga što je već dovoljno izazovno staviti osobne simpatije sa strane i usredotočiti se isključivo na glazbu, prijedloga za nominacije ima toliko da su vrlo teško prohodne ako događanja na sceni pratite površno, a ne sustavno tijekom cijele godine. Uzmimo samo broj prijava za pjesmu godine i album godine. Organizatori Porina se hvale tim brojkama, koristeći ih kao argument za velik interes, no to istovremeno znači i veliku glavobolju glasačima, pogotovo onima koji ne prate scenu pomno, ali žele glasati pošteno.

Ove godine je za pjesmu godine predloženo 299 pjesama, dok je za album godine stiglo 214 prijava. Jednostavna matematika. Uzmimo da prosječno pjesma traje tri i pol minute. Za preslušati 299 pjesama potrebno je u prosjeku više od 17 (sedamnaest!) sati. Ako jedan album ima minimalno 35 minuta programa, koliko traže propozicije Porina, dolazimo do vrtoglave brojke od minimalno 125 sati! To je pet dana neprestanog slušanja glazbe. Točnije, minimalno šest dana, kada zbrojimo samo prve dvije kategorije. Budimo realni, tko je spreman odvojiti najmanje šest dana svog vremena da se posveti preslušavanju materijala i to potpuno besplatno? Za to se treba dati neka posebna nagrada! Medalja za hrabrost i upornost! Naravno, neusporedivo je lakše kada scenu pratiš cijele godine i pritom se ne oslanjaš samo na mainstream medije. Ovako, koliko god želim imati izbor glasati za svoje stvarne favorite (pod uvjetom da ih netko prijavi ili se prijave sami), moram priznati da ovakav sustav jako otežava onima koji nisu u toku glazbenih događanja, a žele glasati pošteno. Ni najmanje ih ne krivim ako odustanu od te ideje, a vjerujem da to mnogi učine.

I onda sve ovisi o tome koga domaći diskografi uzimaju pod okrilje (ti su mi kriteriji to manje jasni što bolje pratim diskografiju), koliko glazbeni PR-ovci (iz diskografskih kuća ili samostalni) uspješno u medije guraju neke izvođače; koliko su jake pojedine interesne skupine koje vole gurati „svoje“; koliko naša glazbena produkcija i industrija u cjelini uopće idu ukorak sa zapadnim trendovima; koliko se sami glazbenici trude ne samo oko svoje glazbe već i oko svog imidža u javnosti, koliko znaju predstaviti svoju priču; koliko su mainstream mediji otvoreni za predstavljanje glazbenika i koji profil izvođača ih uopće zanima, koliko ti isti mediji shvaćaju važnost kulture u cjelini i glazbe kao važne umjetničke grane; koliko su radijske postaje otvorene određenim žanrovima i izvođačima bez jake diskografske i druge potpore; koliko specijalizirani glazbeni portali (oni uglavnom češće prate nezavisnu i neafirmiranu scenu) mogu doprijeti do šire publike oslanjajući se kao i dosad na vrlo često neplaćen ili, u najboljem slučaju, vrlo slabo plaćen rad entuzijastičnih novinara; koliko su strukture lokalne i nacionalne vlasti svjesne potencijala glazbene industrije kao ekonomskog faktora; koliko je publika spremna platiti ulaznicu za koncerte, kupiti koji nosač zvuka, pretplatiti se na koji servis za streaming glazbe; koliko su sami glazbenici spremni poduprijeti jedni druge…  

Grupa Pavel i Albina (Matej Grgić)
Grupa Pavel i Albina (Matej Grgić)

Već su nominacije za Porin stoga najčešće slika i prilika svega gore spomenutoga, slika i prilika naše glazbene scene. Stoga, ako želimo da se nešto promijeni, trebamo početi od sebe, bili glasači Porina ili ne. Nadam se da smo svi tijekom tužnih mjeseci bez koncerata i druženja postali svjesni koliko je glazba važna, koliko nas oplemenjuje, koliko ima smisla pogledati oko sebe i ponekad iskoračiti iz svog uskog kruga, te istražiti nepoznato. Možda time učinimo glazbenu scenu bogatijom i boljom te time, polazeći od sebe, promijenimo i način glasanja za Porin i druge glazbene nagrade.

Da odgovorim na pitanje iz naslova, vjerujem da Porin može bolje. Inače ne volim trošiti vrijeme i energiju na kritiku nečega što smatram beznadnim. Vjerujem da je tako i s drugim kolegama koji iz godine u godinu upozoravaju na određene situacije i prakse koje smatraju lošima. No, sve sastavnice domaće glazbene scene koje sam spominjala moraju povisiti kriterije, počevši s diskografima, pa sve do samih glazbenika. Porin treba naći načina ne samo redovito filtrirati glasačko tijelo kojem mora olakšati glasanje, već cijeli proces učiniti transparentnim, od izbora članova žirija, do izbora članova stručnih komisija koje provjeravaju prijave. Porin  treba ponovno vratiti vrijednost ne samo prijavama za nagrade (možda čak i vraćanjem naknade za prijavu, imajući na umu male nezavisne diskografe i izvođače), već i činu glasanja, te time i dostojanstvo samoj nagradi. Vjerujem da bi time već idući Porin mogao biti mnogo bolji.

Sretan vam Svjetski dan glazbe!